Blog
subota, travanj 28, 2012
 

 

Kada sam ovdje prije pet godina po prvi put objavila svoj prvi post, bila je također subota. Pet godina! Koliko dugo sam mislila da ću ovdje pisati, više se ne mogu sjetiti. Ali, pišući prethodni post, nisam se s njime namjeravala oprostiti od vasNisam u međuvremenu prestala pisati jer sam tako odlučila, nego zbog, nazovimo to tako, spleta okolnosti. Mojih životnih okolnosti.

Uporno čekam nekakav trenutak mira u kojem ću moći sjesti, inspirirana, i s guštom tipkati o koječemu iz mjeseci koji su iza nas. Već s ulaskom Zvrkice u naš život trebala sam shvatiti da ću takav trenutak teško uhvatiti. Jer... inspiracija dođe u nekom drugom trenutku, tako silno, dok se događa nešto posebno (u stvari, reklo bi se posve obično, ali meni tako posebno), a ja tada ne stignem sjesti. Stignem tek pomisliti da ću vam o tome pisati. Sada je, uz Zvrkicu, kao što vam je netko u komentarima prethodnog posta i javio, s nama i Mali Princ. Zasad, nazvat ću ga tako, jer sam to pomislila onoga dana kad sam ga prvi puta vidjela. Da mi je sličan Malom Princu. Sada kad gledam sliku Malog Princa u knjizi, tražim zašto sam to pomislila... Okruglo ličeko, špičasta bradica i kuštrava kosica. Tog prvog dana vidjela sam ga samo na fotografijama koje mi je Voljeni poslao na mobitel. Drugog dana vidjela sam ga kroz plastiku inkubatora (valjda to je plastika?) i samo nju sam mogla dotaknuti. Ali, ostavimo to za neki od budućih postova.

Jer, iako je ovaj ("rođen")dan u stvari kao stvoren za oprostiti se, zatvoriti ovaj blog, to još ne želim napraviti, jer vam želim još ponešto ispričati. I molim vas, ne zamjerite što nisam pisala. (Ne mogu ne pomisliti - pet godina! PET godina! Je li moguće da je toliko prošlo? I koliko sam se promijenila u međuvremenu! Pitam se... da mi je netko tada, prije pet godina, mogao reći da ću na peti "rođendan" ovoga bloga biti mama jedne curice i jednog malog dječaka, bih li mu se uopće usudila vjerovati? A ako bih povjerovala, koliko bih drukčije prolazila kroz sve ono što me je dovelo do ovoga trenutka? U stvari, bi li me to uopće dovelo do upravo svega ovoga što sada živim? Sada, s odmakom, kao i u svemu drugome, mogu reći da je baš sve bilo potrebno da ovoga 28. travnja 2012. godine naša obitelj bude baš ovakva i ovolika kolika jest).

 

 

Hvala vam što ste sa mnom dočekale/li ovaj peti "rođendan". Hvala vam na svemu što ste podijelile/li tijekom ovih pet godina sa mnom i na toplini koja mi dolazi iz vaših riječi. Na tome što ste mi bile/bili društvo na putu do ovoga trenutka, i na tome što to želite biti i dalje.

 

 

P.S. Do sljedećeg posta samo ću vam još reći da sam presretna. Pomalo umorna i nedovoljno naspavana, ali presretna. Ovakvo blaženstvo se ne može ni zamisliti. I od sveg srca ga želim svima koje/koji ga tek čekaju.




namaste @ 23:51 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
petak, rujan 16, 2011
 

"Ovo je beba-sapun", rekla je jutros Zvrkica dok joj je tata pomagao prati ručice, pokazujući nam najmanji sapun, "ovo je mama", pokazala je veći sapun, "a ovo je tata!", to je bila posudica u kojoj su stajali sapuni. Zadnjih tjedana stalno dodjeljuje uloge. "Ajde ti budi teta T., a ja cu biti L., ajde, zovi me!" (to su naša prijateljica i njezina kćerkica) "Ajde ti si beba, ja sam mama!". I onda me uspavljuje. I priča mi Kapicu. Odnosno, Crvenkapicu. I hrani me. Do prije mjesec dana mi je i mijenjala pelene (zamišljene, nepostojeće), ali od kad ih je ona "skinula", očito je zaključila da više ne trebaju ni meni. Međutim, do kuda to konstatiranje obiteljskih odnosa s obzirom na format ide shvatila sam još jednom jutros kad mi je muš rekao da je neki dan, kad su se u kahlici našla tri čvršća komada, i za njih procijenila da je najveći tata-drekec, srednji mama-drekec, a najmanji beba-drekec.

 

Mogla bih pisati o njoj danima... a nisam pisala jako dugo. Postoje neki važni događaji koje odrađujemo u samoći. Postoje neke tuge kojima je potrebno vrijeme... ne da nestanu niti izblijede, nego jednostavno da postanu dio nas s kojim možemo i moramo živjeti. Plačimo, plačimo u tišini...

 

A postoje i neke radosti koje želimo podijeliti. U stvari, rekla bih, ako ovu podijelim s vama, mojim suputnicama koje možda još navratite na ovaj blog, možda se konačno i sama usudim početi radovati. S obzirom na to da mi se čini da konačno barem počinjem vjerovati. Iza mene su tri mjeseca nevjerice. Bez obzira na sve simptome koje sam imala, točno "po propisima", proživjela sam ih i dalje ne vjerujući, ili, u najboljem slučaju, vjerujući napola. Iza mene su i tri mjeseca zabrinutosti i straha, ali toga se nisam riješila, a vjerojatno niti neću... Kao što nisam imala hrabrosti izgovoriti gotovo ikome, osim najužoj obitelji i nekolicini (manje nego što je prstiju jedne ruke) najbližih prijateljica, još sam manje imala hrabrosti to otipkati... Kad bih otipkala, djelovalo bi to konkretno, stvarno, gotovo pa nekako bahato... A valjda je postalo stvarno, iako mi se stvarnim do sada činilo samo u trenutcima dok bih gledala monitor ultrazvuka. I radost me je držala samo tada, par sati nakon toga i još donekle toga dana. Nekakva silna radost, gotovo euforična, možete zamisliti... a onda bi opet uslijedila nevjerica. Ma, kao da mi je netko na ultrazvuku pokazao ono što pripada nekoj drugoj, nekoj kod koje sve ide tako lijepo, školski, sretno, jer uvijek je na pregledima sve u redu... Do prije par dana, kad bih okrznula svoj lik u ogledalu, samo bih se zgrozila kako sam se grozno udebljala. Jer, i dalje mi nije dopiralo do mozga... Sada se i meni čini da taj trbuh više ne djeluje samo kao "debeli trbuh". Jer, susjedi me zagledaju i smješkaju se, neki i priđu i čestitaju... a muš i ja odgovaramo da pričekamo sa čestitkama još nekoliko mjeseci. I bilo mi je nekako neugodno zbog tog zagledavanja i prilaženja... Onda vam je jasno koliko je tu nevjerice i straha.

Prije dva dana je medicinska sestra koju sam prvi puta vidjela, kad sam ušla u ordinaciju doktoru kojeg sam prvi puta vidjela, rekla veselo "O, pa vi ste trudnica!". Maloprije me je muš nazvao iz ordinacije mog ginekologa, kamo je otišao po uputnice, i rekao da medicinska sestra pita je li mi već dala paketić za trudnice, jer on ne zna. Ne, nije mi ga ponudila do danas. 

Da... ja sam trudnica! Ja sam trudnica! (morala sam ovo otipkati još jednom) U mom trbuhu raste naša beba. Već je "velik-a". Maše ručicama i nožicama, savinutim u laktovima i koljenima. Nožice su se već produžile. Na ultrazvuku se vidi i kralježnica. Dodiruje si ličeko. Navodno u ovom tjednu već i siše prstić. I moj trbuh, kad se skinem, doista počinje izgledati kao trudnički.

Gledam ovo što sam otipkala i srce mi lupa zbog tolike hrabrosti. Doista, ne pretjerujem. Konačno sam se usudila napisati. Prije pretprošlog pregleda odlučila sam, ukoliko sve bude u redu, napisat ću vam. I nisam, nisam se usudila. Prije prošlog pregleda odlučila sam opet, još čvršće i definitivnije. I opet nisam. Evo, sad jesam. Jasno i "glasno"... I nema više "ako", kad pišem o ovoj našoj drugoj bebi, još jednoj bebi koja me je počastila time što me je odabrala za mamu. Napisat ću to kao što i trebam, s vjerom da će sve biti u redu - naša obitelj će dobiti još jednoga malenoga člana, Zvrkica će trebati još jedan, još manji sapunčić kako bi pobrojala cijelu obitelj i neće više biti najmanja! Zadnjih dana smo počeli i njoj govoriti o braci ili seki koji će doći. Pa ona zove bebu da dođe, "Beeeebaaaa, dooođiiiii!", a ja joj tankim glasom odgovaram "Još sam mala beba, moram još narasti pa ću ti doći", i onda pričamo o tome kako ćemo brinuti o maloj bebi, voziti je u kolicima, pa oponašamo tankim glasićima kako posve male bebe plaču, i smijemo se...

Čini mi se, sad nakon što sam ovo sve otipkala, da sam počela vjerovati. I sada se smiješim...

namaste @ 12:00 |Komentiraj | Komentari: 76 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 15, 2010
 

Znam Tvoje ime i ponešto o Tvom životu. Ti o meni ne znaš ništa. Iz onoga što su nam ispričali, ne mogu pronaći nikakve niti koje bi nas spojile, zbog kojih bi se nas dvije ikada našle zajedno, na kavi. U stvari, znam neke činjenice o Tebi, ali ne i piješ li kavu. Ono što nam je jedino zajedničko jest da smo obje žene. A opet, različite žene, za one koji bit ženstva vide u rađanju. Ti si ona koji si je mogla i jesi je rodila, ja ona koja to nisam mogla. Mogla bih, a opet i ne bih reći i da nam je zajedničko isto dijete. Na neki način jest, jer Ti si je nosila u svom trbuhu i rodila, a ja se s njom pronašla puno mjeseci kasnije. Sada ću reći, puno ih je, ali hvatat ću se za misao tješilicu da je iz nekog razloga, "zapisanog" negdje u Univerzumu, tako trebalo biti. Tvoj put je morao biti baš takav. Moj put baš takav. I njezin baš takav. Ma koliko je ja željela zaštititi od svega što joj je nedostajalo između nas dvije, sigurnosti Tvojega trbuha i sigurnosti mojega naručja.

Ponekad pomislim na Tebe. Vjerujem da se nikada nismo srele. Vjerujem da u Univerzumu nije "zapisano" da smo se nekada makar okrznule pogledom, ne znajući koliko ćeš mi ikada biti bitna. Nastojim ne misliti na Tebe, jer sam onda jako tužna, u svoj ovoj sreći kojom sam blagoslovljena. Baš zbog te sreće kojom sam blagoslovljena, bojim se da si Ti ponekad jednako nesretna ako je se sjetiš. Zamolila sam tete u centru za socijalnu skrb da Ti prenesu, ako ćeš ih ikada pitati, da je ona beskrajno voljena i sretna. Nadam se da je sretna, da sada nije ništa manje sretna od ostale djece. Vjeruj mi, trudimo se biti dobri roditelji, najbolji što možemo biti.

I svim srcem želim, i molim Boga za to, da Ti koja si darovala život mojem Suncu, zbog toga nikada ne vidiš mrak.

Hoćemo li se ikada upoznati, ovisit će o njoj i Tebi. Ako će Te ona ikada poželjeti upoznati, onda kad će joj to propisi dopustiti, da na taj način zaokruži svoju priču, bit ću joj podrška koliko će mi ona to dopustiti na putu da Te pronađe. Ukoliko će željeti podršku samo do toga trena, tu ću stati. Ako će željeti da budem uz nju i tada, kad ćete se sresti, ukoliko ćeš i Ti to željeti, bit ću uz nju. Ukoliko je, pak, nećeš željeti upoznati, moje naručje će je čekati, ako će, kad, i kako će ga trebati. Ali, molim Te, ako će ikada trebati Te pronaći, budi tada i Ti tu za nju.

Hvala Ti što si joj darovala njezin život.

 

namaste @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 44 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 28, 2010
 

Za našu curicu smo prvi puta čuli onih dana kad smo, prošle jeseni, zatrudnjeli. Doslovno "onih dana". U smislu, tih dana, doslovno, bila je implantacija.

Naša curica nam je stigla i kćerkica-mama-tata smo i službeno postali onih dana kada bih, da se trudnoća dobro razvijala, rodila. Doslovno "onih dana". U smislu, stigla je, doslovno, dva dana prije službenog termina poroda.

Slučajnost, možda. Moralo je tako biti, vjerujem.

 

Sad mi je još draže što tragove o onome o čemu sam razmišljala pronalazim na svom blogu, mjestu gdje sam bilježila najbitnije što mi se događalo. Jer postoji bitan dio njezinog života u kojem nisam sudjelovala, o kojem znam samo podatke. I pokušavam barem zamisliti kako joj je bilo dok se nismo pronašli, nas troje, iako mi je to nemoguće. Voljela bih da smo mogli biti uz nju puno ranije, da nije morala tako dugo čekati svoje mamu i tatu. Da nije morala sama biti u bolnicama, kad je bila bolesna. Da ju je svake večeri netko mogao u svom zagrljaju uspavljivati. Da je uvijek imala nekoga tko bi pritrčao kad je pozivala. Da nije plakala a da joj se nitko nije odazivao, jer je bila samo jedna od mnogih uplakanih. Da je od prvog dana imala nekoga tko bi je ljubio u trbuščić, ljubio joj nožice. Da zna čemu služi mamina cica. Da joj je netko puno, puno i s ljubavlju pričao, da joj se netko puno, puno i s ljubavlju smiješio.

Unatrag par tjedana najvažniji su joj trenutci, u kojima ima vrlo ozbiljnu facicu i počne mumljati pjesmicu (tekst koji "pjeva" je naaaaa-naaaa, ali melodija je otprilike pogođena), zajedničkog zagrljaja. Ako je jedno od nas, stojeći, drži u naručju, a ono drugo se nađe u blizini, pruža ručicu i privlači ga za majicu, pa se onda svi zagrlimo, s njom u sredini. I polako se ljuljuškamo. I onda je ona jako važna, mirna i djeluje mi zadovoljno. I mogla bi tako... hm, ne znam koliko dugo, nikad nismo do sada dočekali da raskine taj naš, obiteljski, zagrljaj.

I važno joj je, kad slušamo neku veselu pjesmu, ako zaplešem, da je brzo podignem u naručje i da onda ona meni na rukama hopše, maše glavicom i drma se. I smije se... tako se veselo smije.

I važno joj je nekoliko puta svakoga dana primiti me za prst i reći pa-pa (što bi značilo, u toj situaciji, "dođi", "idemo"), pa objaviti lula-lula-čta-čta, što je zahtjev da sjednemo na stolicu za ljuljanje i da je vrijeme za čitanje slikovnice. Čitam tekst, pa opisujem slike, imenujem sve što vidimo, zeko, cvijet, mišić, patkica kva-kva, žaba kre-kre, a uz bubamare, koje stanuju u dvije slikovnice koje trenutno čitamo, obavezno moram i otpjevati da nije lako bubamarcu, bubamarinom muškarcu, zum, zum, zum zum! (nije baš da je zgodno što bubamarac toliko šara s bubamarama, ali... njoj se sviđa da ubacimo pjesmicu u slikovnicu :) )

 

 

 



namaste @ 15:50 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 4, 2010
 

Nastavit ću sa zvijezdama...  

Znate onu noć u kolovozu kada "padaju zvijezde"? U stvari, naravno, ne padaju zvijezde, nego je to kiša meteora koji ostavljaju trag kad ulete u atmosferu planeta na kojem živimo. Ali, sigurna sam da nisam jedina koja je kao malena to nazivala padanjem zvijezda. Ne sjećam se tko mi je tada rekao da dok gledam zvijezdu-padalicu, trebam, tj. mogu pomisliti neku želju kako bi mi se ispunila. Ne sjećam se ni što sam željela svih godina prije nego što se pojavila Želja, iako znam da sam se toj noći, sredinom kolovoza, zbog spektakla na nebu uvijek veselila. Najčešće bi me zatekla negdje izvan grada, na moru ili selu, gdje je zagađenost neba svjetlošću rasvjete manja, gdje je pogled na nebo još veličanstveniji i gdje meteori izazivaju još veći ushit. 

Mislim da sam godinama iščekivala, gotovo "hvatala" tu noć i u njoj "hvatala" meteore tj. zvijezde-padalice prvenstveno zbog ushita. Djetinjasto sam naprezala pogled kako bih ih uhvatila i ispratila što više. Zbog užitka nad prizorom koji ne vidim često. Ne sjećam se što sam željela, iako sam sigurno uvijek imala neku želju. Vjerojatno istodobno i više njih. Dobro pamtim da sam znala biti i zatečena jer ne bih stigla svoju želju dovoljno brzo pomisliti, a trag meteora bi već nestao, tj. zvijezda bi već pala.  

Unatrag pet godina, uvijek sam stizala pomisliti na svoju Želju. Čak i u tom trenutku uključiti u tu želju "svo srce", osjetiti je negdje u dubini sebe, negdje između grudi, gotovo kao neku tupu bol. Poželjeti svom snagom. Znate moju Želju... Bila je samo jedna. Uporno ista, iz godine u godinu. Jedna i velika.

Želja je bila ista, iako je osjećaj svake godine bio drukčiji. Bila je uvijek ta tupa bol između grudi, nije osjećaj po tome bio različit, nego po onome što je još bilo uz njega. Nisam bilježila pa ću se možda prevariti kad zavirim u sebe i pokušam posložiti osjećaje kako su se razvijali, bolje je reći mijenjali, kroz godine. Kao nekakvi miljokazi, točke koje zatvaraju puni krug onoga što se događalo od suza Sv. Lovre prethodne i te godine. Prve godine, te su suze na nebu uslijedile nakon moje prve dvije oplakane neželjene menstruacije. Ali, bila sam optimistična. Bit će, samo što nije. Sljedeće godine željela sam žarko, žarko. I bila optimistična, iako ne onako razigrano kao ljeto prije toga. Tog su ljeta suze na nebu bile koji dan nakon što sam primila svoju prvu "štopericu" nakon svojih prvih folikulometrija i nakon prvih ciljanih odnosa. Sigurno je sve u meni molilo nebo da u tim trenutcima u meni počinje život. U tom mjesecu je put do bebe djelovao ozbiljnije, projektnije nego do tada. Mislim da sam te godine vjerovala u medicinu. Godine nakon toga, bili smo već iskusni. Iza nas je bilo nekoliko AIH, hrpetina pretraga i jedna biokemijska trudnoća. Ne sjećam se da sam vidjela suze Sv. Lovre na Bliskom Istoku, bila sam opijena putovanjem i nisam ih se ni sjetila, a nijednu zvijezdu-padalicu nisam slučajno ugledala, tako da se nisam ni sjetila te, inače meni tako posebne noći. Ali sam se zato tog kolovoza, u mislima daleko od Svetog Lovre, molila jednom drugom svecu (Mar Sarkis; St. Sergius) u samostanu u Ma'luli, nakon što mi je čuvarica rekla da, između ostaloga, taj svetac pomaže i ženama koje ne uspijevaju zatrudnjeti. Objasnila mi je i da, u tu svrhu, mrvicu posvećene pomasti koju smo u minijaturnoj kutijici ponijeli od tamo za uspomenu trebam staviti na svoj trbuh. Posve sigurno se sjećam da smo prošloga ljeta gledali zvijezde-padalice puno "ozbiljnije" nego prethodnih ljeta, odlučila sam u njima opet uživati. Opremili smo se ležaljkama, bocom pive za supruga i bocom vode za mene i otišli noću na plažu, kako bismo ležeći u mraku, daleko od uličnih svjetala, imali bolji pregled nad nebom. Cimala sam supruga povremeno da bi trebao nešto poželjeti, a i ja sam, naravno, povremeno, uz neku od padalica željela (dijete... dijete... zdravo dijete... sićušni glasić u meni je dodavao: kćerkicu, ali onaj odlučniji bi ga zveknuo po glavi i poželio samo - dijete), ali više sam se igrala, kao nekada, i pokušavala ih vidjeti što više. Iz čistog gušta.

Ove godine, nisam se ni stigla sjetiti te noći, a kamoli otići sa suprugom nekamo gdje je manje svjetala oko nas, gdje je nebo tamnije a trag meteora blistaviji. Naša beba je spavala, i mi smo, iako na moru, tu večer bili doma. Da je noć kiše meteora, noć u kojoj "padaju zvijezde" skužili smo posve slučajno. Sjedili smo na terasi i razgovarali. I kad sam tako ugledala prvi blještavi trag na nebu i automatski pomislila da trebam brzobrzo poželjeti želju, shvatila sam, gotovo u panici, da je ne znam. Da je nemam. 

Da više nemam svoju neispunjenu Želju. 

 

Ovoga sam se sjetila jer smo prije par sati suprug, Zvrkica i ja, stvarali zvjezdano nebo u njezinoj sobi. Lijepili smo plastične zvjezdice koje svijetle neko vrijeme u mraku. I to smo vrlo ozbiljno lijepili, ja sam ih pripremala za lijepljenje, suprug ih je lijepio i pri tome pazio na konstelaciju zvijezda, tako da barem približno preslika dio neba... A Zvrkica je za to vrijeme sve igračke s najnižih stalaža, vrlo ozbiljno, ubacivala tj. "selila" u svoj kinderbet. Svi smo imali pune ruke posla.

 

 

namaste @ 22:48 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 19, 2010
 

 

Toliko je toga što bih mogla pisati, da jednostavno ne znam što odabrati. A pisati sve što bih htjela, jednostavno, ne stignem. I sad kad sam krenula, napisala sam rečenicu, pa obrisala, pa sljedeću, pa obrisala. Ne znam koliko sam rečenica tako napisala pa obrisala. A inače, uvijek do sad, kad bih krenula tipkati, ne bih stala...

Ako vam kažem da curicu ponekad u mislima zovem Zvrkica, bit će vam jasno... Sićušna je, ali je svugdje ima. U stvari, sad je već manje sićušna nego što je bila kad je došla doma, u tri mjeseca je narasla čak 6 cm! I čini mi se da je od bebe postala mala curica. Prije desetak dana sam skužila da su ona mala bucmasta okruglasta stopala i bucmaste šakice netragom nestale, izdužile se i prestale biti onako posve bebaste.

Kad smo se pronašli, njezin staž hodačice se mjerio tek u danima, svaki čas je bila na guzi (srećom, pelena amortizira takva "spuštanja") a sada jurca, prema nalazu fizijatra, pravilnog hoda, spuštenih ručica i gazi na puno stopalo. I od djetešca kojemu smo čuli glas samo dva puta (osim kad je plakala) dok nije s nama došla doma, imamo malu brbljavicu. Doduše, osim mame i tate, dio toga nitko ne razumije...

Naša beba se promijenila, mi smo se promijenili. Cijeloj našoj obitelji život se posve promijenio... Dok se nismo pronašli, imala sam jedno Sunce, sad imam dva.

A svake večeri molim da i naše dijete osjeća nas dvoje kao svoja dva Sunca. Da je bila sretna prethodnog dana. I da će biti sretna sljedećeg. Jer svakoga jutra kad nas vidi ona je sva u osmijehu...

A možda mi je teško i tipkati pa pišem i brišem jer je moj govor postao pojednostavljeniji, navikla sam unatrag tri mjeseca govoriti "auto tu-tuuuu", "maca mijaaaaauuu", "Pogledaj zvijezdu! Vidiš zvijezdu? /onda nas dvije zadivljeno kažemo: aaaaaaa...! ili ooooooo...!/ Blistaj blistaj, zvijezdo mala, tko si, što si, rad bi znala... /moj solo, za sada/"

namaste @ 09:19 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 30, 2010




Scena 1.

Službenica u matičnom uredu stavila je pred nju list koji je upravo isprintala, zahtjev za upis u matičnu knjigu, i pokazala na praznu crtu s desne strane:
- Ovdje potpišite.
Krenula je rukom u kojoj je držala kemijsku olovku, automatski, potpisati. I stala. I zajecala. I jecala kroz smijeh. I jecala.
- Oprostite...
Prazna linija koja je čekala njezin potpis stajala je uz riječ "Majka:".
- Oprostite... ovo je prvi puta da ću se potpisati uz riječ majka...
Jecanje i smijeh, smijeh i jecanje, poljupci s njezinim voljenim koji je stišče u svoj zagrljaj. Čestitam ti, tata... Suze u očima socijalne radnice koja ih je dovela u matični ured s pravomoćnim rješenjem o posvojenju. Rješenjem koje je postalo pravomoćno toga dana. Suze i osmijesi...
Rodni list. Dijete: njihova djevojčica. Ispod toga rubrike "majka" i "otac". Ona i On. U rubrikama njihova imena.
 
Dijete... Majka... Otac...
 

 
Scena 2.

Tri službenice u uredu HZZO-a, stolovi su im okrenuti prema vratima i njoj, koja je upravo predala jednoj od njih zahtjev za isplatu jednokratne pomoći novorođenom djetetu (bilješka: pravo na tu pomoć imaju i posvojitelji, ukoliko nekom drugom prethodno takva pomoć za to konkretno dijete već nije isplaćena, uglavnom, vrijedi provjeriti).
Jedna službenica (posve sporedan lik u ovoj sceni) radi nešto na svom računalu.
Druga službenica je preuzela njezin predmet i pregledava priloženu dokumentaciju nakon što joj je Ona objasnila da je riječ o posvojenju i da zahtjev podnosi u roku (do 30 dana od dana posvojenja).
Treća službenica sjedi između njih i jede sendvič.

Treća, žvačući:
- O, posvojili ste! Koliko je staro dijete?
Ona:
- Godinu i pol.
Treća:
- Joj, to je tako lijepo! A imate li svoje djece?
Ona:
- Pa, da, jednu kćerkicu.
Treća, i dalje žvačući:
- Vi ste prava mama! A koliko je stara?
Ona (zbunjeno):
- Pa, godinu i pol. Ova beba za koju podnosim zahtjev je moje jedino dijete.
Treća:
- Aha... mislila sam... A ja sam sada trudna.
Ona:
- Čestitam!
Službenica Druga koja se do tada bavila njezinim zahtjevom priopćava joj da pravo na pomoć nemaju jer je već isplaćena. Dolazi pravnica koja joj usput pojašnjava (nepotrebno, jer Ona to već zna) da za dijete pomoć može dobiti samo jedan korisnik. Ona moli da na njezin zahtjev odgovore pisanim rješenjem. Ne planira se žaliti, ne planira ništa s tim rješenjem, nego samo želi i formalno zatvoriti tu priču. Upućuju je u pravni ured.
 

 
Scena 3.

Nekoliko minuta kasnije, u istoj zgradi, kat više, drugi ured.
U uredu sjedi dvoje službenika, licem okrenuti jedno prema drugom, bočno prema vratima i njoj.
Dok predaje zahtjev i pojašnjava da bi željela primiti rješenje, ulazi pravnica s kraja prethodne scene i uskače u razgovor:
- Gospođa želi rješenje. Nema pravo na isplatu, pomoć je već podigla prava mama djeteta.
Ona (ton ljubazan ali hladan, nije ga lako izvesti):
- Ja sam prava mama.
Pravnica (ton mrvičak podsmješljiv, uz poluosmijeh,):
- No, pa zna se na što sam mislila.
Ona (malo manje strpljivo):
- Mislili ste biološka majka. Mogli ste reći i prva majka, iako je moje dijete ne pamti. Ja sam prava mama.
Pravnica:
- Nije bitno. Možete ovdje predati zahtjev. Dobit ćete rješenje i u roku od 15 dana od dana primitka možete uložiti žalbu.
Ona (kreće prema vratima):
- Žalbu neću podnositi a zahtjev je upravo preuzeo Vaš kolega. I... molim Vas, pažljivije baratajte terminologijom sa sljedećim posvojiteljima.
 

 
Scena 4.

Sat vremena kasnije, Ona ulazi s vrećicama u objema rukama u stan. Njezina majka, baka djeteta, uskočila je pričuvati bebu pola sata između tatinog odlaska na posao i maminog povratka s HZZO-a.
Curica sjedi uz baku i svoje igračke, opazi mamu na vratima i na nesigurnim nožicama "hita" k njoj.
Mama odlaže vrećice na pod i klekne. Djetešce se čvrsto prima za nju i pentra k njoj u naručje. Drži se čvrsto, čvrsto, mama ga ljubi po glavici, obraščićima, nosiću, ručicama.
- Mamamamamamamama... maaaaammmmmaaaa...
 
 
 

 
Svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima je namjerna.



namaste @ 15:33 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 17, 2010



Prije nekoliko dana nestala mi je moja dnevna krema za lice. Ima krasan (posebno iz dječje perspektive) sjajan pokolopac a i kutijica je jako zgodne boje (opet, osobito iz dječje perspektive). I moja je greška što sam je ostavila upravo, recimo to tako, u toj "dječjoj perspektivi". Tj. dovoljno nisko da se našla u visini pogleda jedne za sada "niske" osobe. I u visini dosega njezinih minijaturnih ručica.

Nemam pojma gdje je. Mislim, krema. Imam itekako pojma gdje je ta mala osoba. U kinderbetu, spava. Nadam se da sanja nešto jako lijepo. Nadam se da se veseli jutru u kojem će ponovo vidjeti svoju mamu i svoga tatu. Pretpostavljam da bih mogla pronaći tu kremu jer u stanu nam je uvijek bio, a i još uvijek je, iako se sada posebno moram ograditi i reći "relativno" (nije da se hvalim) red, ali je jednostavno ne stignem potražiti. Niti mi je toliko bitno da je pronađem. Sada stavljam noćnu kremu i ujutro. Mislim, stavim je ako je se sjetim. Tj. ako je se stignem sjetiti. Pretpostavljam da je ona dnevna novo mjesto dobila ispod trosjeda. Ne tražim je, jer je bitnije od tamo izvaditi neku od igračaka, ako se slučajno otkotrlja. Ali jako sumnjam u to da su u slučaj nestale kreme upleteni maleni prstići. Preslatki prstići. Na kojima bismo trebali ovih dana po prvi puta skratiti noktiće. I to će biti jedna od sljedećih avantura u mom životu.

Hoću u stvari reći... ne zamjerite što trenutno ne pišem. A imala bih tako puno, puno toga pisati. Kako ju je gledati tako malenu u kinderbetu dok spava. Kako je dotaknuti njezinu nježnu, svilenu kosicu. Naš mali zubatac. Ima sjekutiće, dva gore, dva dolje, onda je idi-idi-pa-ništa do, mislim pretkutnjaka. Kako je bilo čuti prvi puta njenu prvu riječ - mama. Mmmmammmaa. Kako nas zavitlava s bočicom - hoću piti / neću piti, i pri tome se smijulji. Baš nas namjerno zafrkava i onda se smije. To joj je super zabavno. Kako siše svoja dva prstića. Dva najslađa prstića na svijetu. Kako voli čokoladu, i kako pocupkuje od nestrpljenja i pruža ručice kad vidi jedinu čokoladu koju za sada priznaje - Životinjsko carstvo (nije reklama!), i kako silno voli ići van i... Ma, možda ću vas i "udaviti" s pisanjem o njoj. Ali, jednostavno, sada ne stignem. U naš je život ušao netko malen, a napravio veeeeeelik preokret.

Molim da mi uvažite ovu ispričnicu dok se malo ne snađem.
(vidite da mi ide sve bolje, uspjela sam napisati ovaj post!)



Hvala vam, svima! Na svemu!



namaste @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 10, 2010


Vidim da se pitate zašto ne pišem... nismo trudni. Ali to nagađanje nije bilo daleko od istine.





Jer...





Postali smo mama i tata! Naša beba je konačno sa svojim roditeljima! 


namaste @ 22:13 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 18, 2010



Sve je u redu. U stvari, nije u tako, ali pravim se da sam dobro.
Ja sam optimistična, ili u najmanju ruku, realistična. U stvari, nisam ništa od toga, ali pravim se da jesam.
Imam planove, nadam se da će barem neki od njih postati ostvarenje našeg sna. U stvari, ne nadam se više. Planove imam, stvaram ih sama, jedan je stvorio i moj doktor za mene, i sve ću ja to proći, sve obaviti, ali... ne nadam se više.
Laž bi bila reći da sam otupjela jer se, eto, više ne nadam. Gdje se i u kome trenutku nada izgubila, kako je postala manja, pa malena, pa posve majušna, ne znam. Nema dana i trenutka ni nekog razloga u koji mogu uprijeti prstom, ali, kad posložim stvari, sortiram sve i pokušam postaviti dijagnozu gdje sam sada i prema čemu gledam, vidim da je nada, tijekom zadnjih mjeseci, nestala. Otišla je, odlepršala od mene, a da si nismo ni rekle "zbogom".
 
Jučer sam shvatila da sam se od nje rastala, a da ne znam točno kada.
 
Bio je Rodin Zelendan, okupilo se nas nekoliko oko MPO-štanda, znamo se s foruma, neke od nas ponekad se i čujemo telefonom, ponekad i pijemo kavice zajedno. Uz štand je stajao plakat s tijelom trudnice, prirodne veličine, u koji smo na mjesto lica mogle uglaviti svoje glave i poslikati se tako. Izvrstan plakat... namjera mu je da se te fotke pošalju ministru, jer uz plakat je i tekst "Sad se možemo samo slikati", koji aludira na smanjene šanse za postizanje trudnoće zbog novog zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Oduševila me je ideja, već sam vadila fotoaparat da ga dam prijateljici da me poslika, a onda mi je bljesnulo: to će mi biti jedina fotografija s trudničkim trbuhom. Neću imati fotku sa svojim trudničkim trbuhom. Ovo će biti jedina... I rasplakala sam se. Da, pred svima.
 
Mislim da sam tada shvatila ono što se vrti po meni već mjesecima. Već mjesecima kada prođem pokraj nekog roditelja s djetetom pomislim da to nije svijet kojem ću pripadati. I već mjesecima se čudim što me ta misao ne boli. Već sam skoro postala ponosna na sebe, zadovoljna, jer sam se uvjeravala da sam "preboljela". Da sam se izvukla.
 
Jučer sam shvatila da nisam.
 
Rana je i dalje otvorena.




 
_______________________________________________________
 
Preda mnom je ciklus u kojem bih trebala ići na stimulaciju. Pravu stimulaciju, kakvu sam prošla prije četrnaest mjeseci. Doktor se nada da ćemo uspjeti dobiti 2-3 jajne stanice, ja znam da se ne trebam nadati ni jednoj. Znat ću, valjda, ukoliko se nešto nenadano i neplanirano ne dogodi, za mjesec dana. I do jučer sam se mogla tješiti da me ta sigurnost, ta čvrsta uvjerenost da je stimulacija besmislena i da opet nikakvog rezultata neće biti, da neću dogurati ni do punkcije folikula tj. aspiracije, jer ni njih opet neće biti, a kamoli do transfera embrija i čekanja vrijednosti bete, štiti od boli kada se to dogodi.
 
Nakon jučerašnjih suza, bojim se... Bojim se prvog ultrazvuka na kojem bih mogla čuti da se opet ništa ne događa, da ne reagiram na stimulaciju. Ono čega bih se dalje mogla bojati, vijesti da u folikulu/folikulima nema jajnih stanica, ili ako bi bila/bile aspirirane da se nisu oplodile ili da su se prestale dijeliti, i dalje mi je science fiction, jer se ne nadam da bih do toga mogla i stići. Jedino što znam je da ću stići do tog prvog ultrazvuka, jer je on dio protokola. Jedino on je siguran. Prije njega je sigurno to da bih se trebala početi pikati (sama, ili će to činiti medicinska sestra ukoliko će mi se dati ići svakoga dana u isto vrijeme do bolnice) od prvog dana ciklusa. Prvi dan ciklusa jedna injekcija sa supresijom, od drugoga dana ciklusa dvije injekcije, jedna sa supresijom, druga sa stimulacijom.
 
A u stvari... pada mi na pamet prošlogodišnje iskustvo, možda ni do toga ne doguram. Možda se ispostavi da opet imam cistu pa da u postupak niti ne mogu ići. Kao i do sada, idemo dan po dan, korak po korak.
 
_______________________________________________________
 
Zašto uopće idem u postupak, ako se ne nadam? Lažem li da se ne nadam s obzirom na to da se spremam u postupak? Nije li to što pišem kontradiktorno?
 
U stvari, nije. Postupak je isplanirao moj doktor, ponudio mi ga je, odmah nakon kiretaže, a ja sam prihvatila. I obavit ću ga, obavit ću sve savršeno koliko god to mogu. Jer moram.
 
Moram, zbog sebe. Moram, zbog nas. Moram zbog dana koji su pred nama.
 
Moram znati da sam sve pokušala.
 
Moram znati da su se sva vrata iza mene zatvorila. Kako treba. Do kraja. Da sam ih ja zatvorila, da sam ih morala zatvoriti jer sam prije toga dala sve od sebe.

Sve.
 
 
 
_______________________________________________________
 
Evo, Anchi, Lila i ostale/ostali koji navratite... bojim se da vas nisam nimalo razveselila. Gotovo svakoga dana poželim nešto napisati, neku sličicu, neku bilješkicu... ali kao da sve postaje jasnije kad je zapisano, a ja pak, kao da pokušavam zavarati samu sebe.

Grlim vas...
 
 
namaste @ 13:09 |Komentiraj | Komentari: 41 | Prikaži komentare
subota, ožujak 13, 2010


Noćas su u Zagrebu silovane dvije djevojke. Pardon, moram se ispraviti. Jedna djevojka i jedna djevojčica. Doznala sam to na Index-ovom portalu, prije par minuta, i od tada "vrebam" ostale veće portale (Večernji, Jutarnji, Net.hr) da vidim kako će oni sročiti tu vijest. Jer me ova, Index-ova, ne samo zbog tih silovanja, nego i zbog toga kako su nam objavljena, jako rastužila. Iako, u stvari, to što me je rastužilo samo konstatira činjenice u našem društvu.

Krenimo redom. Naslov je, rekla bih, vrlo korektan. "U Zagrebu silovane dvije djevojke, jedna maloljetna". Vrlo maloljetna. Tek joj je petnaest godina. No, kao što rekoh, krenimo redom, a ja opet brzam.

Cijela vijest glasi ovako:
"U ZAGREBU su zabilježena dva slučaja silovanja, 26-godišnjakinju je silovao 28-godišnji muškarac, dok je 15-godišnju djevojku silovao 22-godišnjak.

U noći s četvrtka na petak između 23.30 i 24 sata 28-godišnji muškarac je uporabom sile silovao djevojku koju poznaje otprije. Djevojka je nakon toga uspjela pobjeći, a silovanje je prijavila policiji. Osumnjičenik je već ranije počinio nekoliko kaznenih djela vezanih uz drogu i tjelesne ozljede.

Maloljetnu 15-godišnju državljanku BiH romske pripadnosti silovao je i prijetio joj 22-godišnjak. Mladić je prijetio i njezinoj majci 39-godišnjakinji i maloljetnom bratu, 17-godišnjaku."


Što me je u tom tekstu tako rastužilo, osim činjenice da su dvije sugrađanke noćas bile žrtve odurnog ponižavajućeg nasilja? Zagrebla me je informacija o nacionalnosti djevojčice. Ima petnaest godina, novinar nepotrebno ističe da je maloljetna. Naravno da je maloljetna kad je tek navršila petnaest. Ali, nije mi ni to zasmetalo. Ne smeta mi ni što se spominje njezino državljanstvo. Smeta me, o, kako me jako smeta!, to što se spominje njezino etničko porijeklo. 

Zašto je ono bitno? Novinaru Index-a, zašto je tebi bitno i zašto smatraš da je nama bitno, da informacije koje nam podastireš ne bi bile kompletne da nisi objavio i da je djevojčica romske pripadnosti. Djevojku od 26 godina silovao je 28-godišnjak, uporabom sile. Je li ova djevojčica silovana bez uporabe sile? I zašto smo doznali i činjenice o njezinoj obitelji? To da ima jednog brata (opet nepotrebno napisano "maloljetnog") od 17 godina i majku od 39. Time je njezino ljudsko, žensko, mogli bismo reći i dječje dostojanstvo narušeno. Ukoliko bi željela iz bilo kojeg svog razloga (a na koji, kao i ostale žrtve seksualnog delikta, smatram, ima pravo) ne dati do znanja da je silovana, u svojoj sredini teže će to sada napraviti. Zna se državljanstvo, njezina dob, dob njezine majke i brata.

I zašto je bitno to da je djevojčica Romkinja? Čini li to silovanje manje strašnim, manje odvratnim? Čini li to nju manje žrtvom?

Novinare, ZAŠTO? Zašto nije bitno spomenuti koje je nacionalnosti ona prva žrtva, koje je nacionalnosti njezin silovatelj?

Je li vama bitno koje je nacionalnosti djevojčica, ili vam je bitno samo to da je - djevojčica? 

Petnaest joj je godina tek.

A sad čekam, hoću li tu vijest vidjeti na još kojem portalu. I hoće li ijednom novinaru ili uredniku biti nebitno... etničko porijeklo silovane djevojčice.

namaste @ 18:19 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 22, 2010





Znam da fotka nije baš nešto, snimila sam je mobitelom hodajući danas gradom, fotoaparat mi nije bio pri ruci... Jaglaca prekrasnih, raskošnih, u desetak različitih boja, ima za kupiti po 5 kn na štandovima placeva. Ipak, ti uzgojeni, ušminkani, iako sam si kupila tri teglice, ne naznačuju mi toliko dolazak proljeća kao ovi, divlji, koje sam ugledala nakon što sam ih namjerno potražila pogledom pomislivši da se ne smijem toliko mučiti tmurnim mislima hodajući s posla, i da moram pogledati oko sebe, jer proljeće se počelo najavljivati nečim neopipljivim, osjećam ga, konačno, u zraku... I ugledala ih. Ovog proljeća to nisu one visibabe u onom vrtu koje sam gledala prethodnih godina hodajući prema klinici, ovog proljeća moj prvi vjesnici proljeća će biti ovi jaglaci. Uostalom, više ne hodam prema onoj klinici. Sve je već dogovoreno, i dok se ne odvrte još ovi ciklusi koje moj doktor želi kao pripremu, nemam razloga hodati tom ulicom. One iste visibabe, čini mi se kao da mi je zbog toga nekako i lakše, ovog proljeća vjerojatno neću vidjeti.

Očekujem li nešto i ovoga proljeća? U stvari, ne. Čini mi se da se više ničemu ne nadam. Umorila sam se od nadanja. Preda mnom je još jedna stimulacija koju namjeravam obaviti, da, doslovno obaviti, jer ju je moj doktor ponudio. On je želi. Želim je i ja, kao da na nekom popisu (kojeg ipak, priznajem, nisam napravila) moram prekrižiti još jednu stavku prije nego što kažem da je dosta. Kao da je potrebna ta, još jedna, posljednja, da se stavi točka na kraj te priče. Opet neće uspjeti, gotovo bih se kladila. Ali, moram je napraviti. Zato da bih znala da sam sve pokušala. Sve što su mi nudili da pokušam. Ovoga puta, ako ništa drugo, dio lijekova ću, po prvi puta, dobiti preko zdravstvenog osiguranja. Ovaj pokušaj me barem neće koštati više od plaće. Dočekat ću taj pokušaj usred proljeća, sve će biti već zeleno i bujno kad odradim još te cikluse u kojima me moj doktor priprema za tu stimulaciju. Koliko god da je realan i zna da su šanse male, optimističniji je nego što sam ja. Nada se dobiti 2-3 jajne stanice, ja se ne nadam niti jednoj. Vidjet ćemo. Voljela bih da je, kao i u svemu do sada, i u tome u pravu, ali sumnjam, iskreno. Kad mi je rekao što očekuje kao rezultat stimulacije, šutjela sam. I mislila svoje. Nema smisla proturječiti, možda se i ja iznenadim (a reći da bih bila iznenađena je malo, bila bih šokirana). Ako se ne iznenadim, barem ću znati da sam još jednom pokušala.



A sada, veseli me proljeće. I sve duži dani. I ovaj divni današnji zagrebački zalazak Sunca. I ovi jaglaci. I zvijezde koje sam sinoć vidjela. Sve je to stvarnije od onoga što je i dalje samo želja...



namaste @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, veljača 9, 2010


Gledate li ponekad Večeru za pet? Makar nekad? Jeste li vidjele barem jednu? Jednu jedinu?
E, ako zaplivate vodama medicinski potpomognute oplodnje, možda vam se ovaj prizor iz te emisije učini... pa, ne baš onako kako je, posve sigurno, zamišljen:
 



Animirano, djeluje jasnije. Vjerujte mi! S lijeve strane je pet žlica, s desne su valjda viljuške iz profila, a ovo u sredini, valjda, tanjuri. U svakom slučaju, nešto vezano uz kuhinju. U emisiji, te žlice plove prema ovim velikim krugovima-valjda-tanjurima. A ja ne vidim žlice. Ni tanjure. To su spermići. Koji plove prema lijepim, savršeno okruglim jajnim stanicama. Doduše, nisam smislila funkciju onome desno, ali nemojmo cjepidlačiti.

I apsolutno svaki puta (kad uopće pogledam tu emisiju) vidim to tako. Počelo je nekad davno, ne znam točno kad. Dobro, kalendarski nije tako strašno davno, ali mi se čini da je davno jer se toliko toga promijenilo od tada. Nije se promijenilo to da me te žlice i ti-valjda-tanjuri podsjećaju na ono što - nisu, iako razmišljanje o tome više nije jedina os oko koje se okreće moj život. Ali, ne mogu si pomoći. U stvari, niti mi nije potrebna pomoć (opet, valjda), jer me ti "spermići" koji tako lijepo idu ravno prema "jajnim stanicama" ne rastuže, nego, jednostavno konstatiram to. Da idu. Spermići prema jajnim stanicama.

Slobodno mi se (na)smijte, i samoj mi je ovo smiješno. Sjetila sam se da sam, svojedobno, na jednom forumu od jedne predrage forumašice, inače vrlo racionalne, znanstveno orijetnirane osobe pročitala nešto slično, i nasmijalo me je, i raznježilo. Ne sjećam se kako je to točno napisala, ali bilo je nešto u stilu da je pri pogledu na pun Mjesec pomislila - kako savršena jajna stanica... Uostalom, pogledajte, pa tko to ne bi pomislio?!





I slobodno nam se smijte. Kladim se da će barem jedna od vas, gledajući Večeru za pet, ili pun Mjesec, sada pomisliti isto.


A sigurno neke od vas imaju i svoje, slične asocijacije. Hoće li mi neka prišapnuti?
 





namaste @ 20:20 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 24, 2010
 
 
Ispovijedam se Bogu Svemogućemu, i vama sestre, da sagriješih vrlo mnogo, mišlju, riječju, a možda i dijelom i propustom...
 
Četvrtu večer nakon kiretaže, kad mi je društvo radila jedina prijateljica koju sam pustila tih dana k sebi, kad se moj voljeni vratio s posla. Nisam tih dana željela razgovarati telefonom, nisam se željela družiti, nisam željela ništa... Čitala sam fantasy-roman koji sam već jednom, prije desetak godina, pročitala, gledala reprize reprizinih repriza humorističnih serija, nisam se htjela izvrgavati riziku nepoznatog tih dana, pa su me poznati likovi i njihove poznate sudbine umirivale.
 
Nisam plakala. Mislim, preciznije, nisam puno plakala. Rasplakala sam se par puta, onda kad me on nije mogao vidjeti, jer ja sam imala komfor "mirovanja" i društva izmaštanih i televizijskih likova, a on je morao svakoga dana živjeti u stvarnom svijetu. Odlaziti na posao, raditi, vraćati se s posla, odlaziti za mene po uputnice i recepte i doznake za bolovanje i kretati se među stvarnim ljudima. Od kojih su ovi, medicinski, znali kako se sve razvijalo, tj. kako se nije razvijalo, vraćao mi se posebno tmuran. Kasnije su mi i moja liječnica, i moj ginekolog i njegova medicinska sestra rekli da su vidjeli koliko mu je jako, jako teško... Sav je teret bio na njemu, ja sam samo trebala postojati, i željela sam ga poštedjeti suza i toga da vidi da, u stvari, nisam dobro. On je to isto činio prema meni. Željeli smo poštedjeti jedno drugo tih prvih dana... a onda je puklo, te četvrte večeri.
 
Moram biti korektna i precizna, ja sam puknula. Pred njim, i pred njom, koja mi je došla praviti društvo, koja se nudila i prethodnih dana da će doći, ako ja to želim, samo neka javim (i sada ti želim reći - puno ti hvala, samo su me najbliže prijateljice imale snage nazvati tih dana, jer što reći, što se "pametno" može reći nakon što se izgubi trudnoća koja se nije dobro razvijala a koja se tako dugo, dugo čekala, a ti si, od prvoga dana, željela i doći i ne zaobići možda i mučne trenutke, nego jednostavno biti tu i ponuditi ono što će mi biti potrebno... tišinu u dvije, razgovor o tome, razgovor o nečemu, bilo čemu, smijeh ili suze... hvala ti). U nekom trenu, moj je voljeni, ni sada ne znam zašto, zavaran možda mojom glumom tih dana da sam dobro i da se sa svime dobro nosim, opušteniji možda zbog njezinog društva, rekao da su jedni naši prijatelji trudni. U stvari, riječ je o njegovom prijatelju iz djetinjstva i njegovoj supruzi, koja je u njegov život ušla nešto nakon što sam ja ušla u život moga voljenoga. Prijatelji smo na način na koji ljudi budu prijatelji kada ne žive u istim gradovima, ali jedni od njih (mi) par puta godišnje dolazimo u njihov grad. Pa popijemo neke kavice/sokiće/pivice zajedno, a posebno ljeti, s njima se, ako u tom gradu ljetujemo, čini mi se i najčešće družimo. Ne svakodnevno, ali par puta tijekom tih tjedana sigurno... Nikad ni sa njom, ni sa njime nisam bila nasamo na kavi, niti razgovarala telefonom, ali mi je draga i baš sam je nekako simpatizirala. Staložena, draga, dobra, inteligentna. On impulsivniji, površniji, ali drag i osjećajan. Sve u svemu, nikada mi, ni trena, njihovo društvo nije bilo teret ili neugodno, nego baš suprotno, znala sam, kad bismo se išli naći s njima, da će biti ugodno i toplo.
 
Prošlog ljeta, naše zadnje večeri u tom gradu, našli smo se s njima na "oproštajnoj" cugi. Kad smo se rastajali ispred kafića, on je nešto rekao, ne sjećam se što, ali svi smo se smijali jer smo skužili da će i oni početi "raditi" na bebi. A ja sam, čim smo se rastali, osjetila ubod zavisti. Jedan ubod, nakon što sam izgovorila voljenom da će oni uspjeti odmah. Ubod zbog potpune sigurnosti u to. Da su me oni pitali, ja bih im rekla mirom proročice da će biti trudni "od prve". Onom sigurnošću kao da mogu razgrnuti dane pred nama i pogledati u neki dan za mjesec, mjesec i pol i prije nje vidjeti njezin pozitivan test za trudnoću.
 
Mislim da ni njih dvojica nisu razgovarala telefonom u ta tri mjeseca koja su uslijedila, uostalom, tako je bilo i prethodnih godina i to nije umanjivalo toplinu s kojom bismo se susretali nakon toga i rezimirali što tko trenutno radi i kakvi su planovi, a onda razgovarali o svemu i svačemu, kao da između dviju "kava" nisu bili mjeseci. Kojega od tih dana, nakon naše kiretaže, ga je on nazvao i rekao mu, ne znam. Ali, rekoh već, je li te večeri bio toliko zavaran maskom "dobro sam" koju sam stavljala pred njim na lice, ili se opustio zbog toga što je s nama bila moja posjetiteljica, ali rekao mi je, ako se dobro sjećam, veselim glasom, da su trudni. I da čekaju dvojčeke.
 
Što mi je trebalo pitati kad su zatrudnjeli, ne znam, ali pitala sam. Mislim da se po mom glasu moglo već skužiti da to teško izgovaram, a možda i nije, možda sam samo ja to znala, jer je rekao "otprilike kad i mi". Mislim da je tog trena shvatio što će se pokrenuti u meni, a možda i to samo umišljam, jer mi se čini da se tada njegovo lice "sledilo". Možda umišljam, velim, jer sam se ja "sledila", na trenutak. A onda je krenula bujica. Suza i bijesa. Suza zbog nas, bijesa zbog ne znam čega. Sudbine, koja nije milostiva prema nama. Prema Bogu koji ne odgovara na naše molitve. A oni možda i nisu molili za te dvije bebice u njezinom trbuhu. Prema Njemu jer nas nije spojio ranije, dok sam ja bila mlađa. Prema ne znam čemu jer sam bila svjesna toga da bi i moj voljeni već davno bio otac da je oženio njezinu vršnjakinju, mladu ženu, a ne mene, ne znam ni sama koliko, mislim dvanaest godina stariju od nje. Ne znam prema čemu... Ali taj sam bijes i nemoć da ga razveselim i ispunim jednako kao što je ona ispunila njegovog prijatelja usmjerila i na budućnost, u kojoj ću, možda, za Uskrs ići ih posjetiti i vidjeti njezin veliki trbuh, kakav bi moj možda bio (realno, nešto manji, jer u njezinom će biti dvije bebe, ali svejedno, pomislila sam, kakav bi moj možda bio), a na ljeto, posjetiti ih s njihove dvije bebe u krevetićima... I mislit ću, da je ova naša trudnoća bila prava trudnoća, da je i nama sve išlo dobro, da bi i naša bebica bila tolika...
 
Eto, ispovijedam se... Već sam tu večer, plačući pred njih dvoje, rekla da im želim mirnu, savršenu trudnoću, doista želim, svim srcem, ali ja to ne mogu, ne mogu ih viđati za vrijeme trudnoće, ne mogu vidjeti bebice sljedećeg ljeta... Sagriješila sam mišlju, riječju... I dalje ne znam jesam li djelom i propustom, možda bi to bilo tek preda mnom ukoliko propustim otići s darovima za njihove bebe. Ovoga trena više ne želim griješiti. Ona je i dalje draga osoba kao što je bila, on je i dalje jednako drag kao što je i uvijek bio, i sretna sam zbog njih. I znam da bi oni bili sretni da njihovu trudnoću prati naša trudnoća. I da svo četvero prošećemo s tri bebe u kolicima sljedećeg ljeta. To bi nas još više zbližilo, u stvari. To što nama nije bilo suđeno, ne sada, moram prihvatiti...
 
Kad sam počela pisati ovaj blog, prije tri godine, pisala sam o tome da moram naučiti prihvatiti. Učim i dalje. Kako ono ide, učili su učili, od ponedjeljka do petka, al' se nisu maknuli dalje od početka. Čini mi se da se i ja ne mičem dalje do početka iako... u meni se javlja jedno novo prihvaćanje, tek u naznaci, jače od ostalih prihvaćanja, da možda uopće nije suđeno. I ne ljutim se više na Boga, Božicu, sudbinu, kozmički plan ili što to već je. Idemo putem kojim moramo ići, a zašto je tako, možda ćemo jednoga dana shvatiti. Možda i nećemo. Sada se samo nadam da ćemo prihvatiti. Ali o tome, kasnije...
 
 
namaste @ 12:29 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
petak, prosinac 11, 2009


Ne sjećam se kiretaže. Jedna sam od onih sretnica koje su je prespavale u dubokom snu opće anestezije. Moje sjećanje prestaje već omamljenim smještanjem na operacijski stol, glasom anesteziologinje koja je medicinskom tehničaru, ili tko li je već to bio, govorila da mi da jedno nešto, pa dva nešto, njegovim rukama koje uštrcavaju to nešto kroz kanilu u mojoj veni, sekundom u kojoj sam vidjela svoga doktora, opet sa zelenom kapicom na glavi, zelenom maskom preko lica, u zelenom ogrtaču i njegovim tako nježnim glađenjem moje potkoljenice u zelenoj operacijskoj dvorani (sve su jednake, čini mi se, u toj bolnici, a možda i svim bolnicama ovoga grada, možda i na cijelom planetu... ili sam ja samo, nekom čudnom slučajnošću, sva tri puta bila u istoj...), a počinje ponovo omamljenim buđenjem na intenzivnoj njezi. Tamo mi je sestra nešto nježno govorila, ne sjećam se što, ali nakon nekog vremena rekla je da stavlja Ketonal uz infuziju, da me ne bi boljelo, nastavila sam piljiti oko sebe, u uspavane žene na krevetima u sobi u kojoj sam već dva puta bila, poznajem taj zvuk aparata u toj sobi i tu sobu i piljim, bez osjećaja, ikakvih, bez misli, sjećam se da su došle dvije sestre s odjela da će odgurati krevet natrag na odjel, ali ne sjećam se vožnje poznatim hodnicima, valjda sam opet zaspala.
 
I pamtit ću ležanje prije, ispred operacijske dvorane. Trajalo je, sigurno, više od pola sata. Kao i prije operacije i histeroskopije, dobila sam pola plave tabletice za koju sam znala da će me opet dovesti do potpunog gubitka osjećaja i vlastite volje. Znala sam da ću biti poslušna i tupa i da neću plakati ni poželjeti pobjeći kada mi kažu da s tog kreveta prijeđem na operacijski, samo preselim guzu, i da će to biti sve što se traži od mene. Krevet na kojem sam ležala u ravnini je s operacijskim stolom, i kad ga odguraju u operacijsku dvoranu, treba guzu samo preseliti s jednoga na drugi. Bez osjećaja, bez misli, poslušno... Tri puta su me tako gurali do operacijskog stola, a ne sjećam se nijednog od ta tri guranja, između predoperacijske i operacijske dvorane, između tog ležanja i tog premještanja je uvijek praznina. Kosa mi je bila opet skupljena u zelenu kapicu, na sebi sam imala zelenu "haljinu", ležala sam na zelenoj plahti, bila pokrivena drugom zelenom plahtom, sve je to bilo kao od onog masnog papira, a povrh svega je bila deka, presavijena na pola. Valjda me je taj materijal plahta i "haljinice" natjerao da se počnem znojiti, ali sam cvokotala zubima jer mi je bilo hladno. Desetak minuta nakon tabletice, nešto mi je uštrcano kroz kanilu u venu i ostavljena sam da dalje čekam. Bilo je hladno. Jako hladno i sve zeleno. Jedino jako toplo su bile suze. Slijevale su se jedna za drugom, istim putem kojim je prošla ona prva, i bile su ne tople, nego vruće. Nikada mi suze nisu tako brzo tekle, nikada nisu bile tako velike i teške, nikada nisu bile tako vruće. Pomislila sam da će mi razmočiti kapicu i to me, onako omamljenu, zabrinulo... I nisam se dala plavoj tabletici, jer sam znala da kad joj se prepustim, neću više pamtiti da sam trudna... još uvijek... trudna
 
Sretnica sam jer nisam osjetila bol kiretaže. Sretnica sam jer su me tako dobro napunili svim mogućim sredstvima da sam ostatak toga dana provela umrtvljena tijela i osjećaja.
 
Dan ranije, onoga dana kad se pojavilo par kapljica krvi, primljena sam u bolnicu. Poslali su me specijalizantici koja je napravila anamnezu a potom anesteziologu. U čekaonici ispred anesteziološke ambulante bilo nas je puno. Neke od nas u spavaćicama i kućnim ogrtačima, neke koje još nisu primljene u bolnicu. Svih dobi. Anesteziologinja je otvorila vrata i rekla da trudnice i rodilje imaju prednost. Nijedna od nas petnaestak se nije javila. Prišla je pacijentici do mene i rekla joj da kao trudnica ima prednost, zabunivši se zbog njezinih nešto kilica viška. Ja sam joj šapnula da ja jesam trudna ali da nemam prednost jer idem sljedećeg dana na kiretažu. Odlučno je rekla da idem s njom. Kad smo ušle u ordinaciju, rekla je "Vi jeste trudnica.". Smatrala sam da se nemam pravo tako deklarirati. Danas jesam, sutra neću biti, pomislila sam. Nemam pravo više smatrati se trudnom, osjećati se trudnom, nemam pravo da me itko smatra trudnicom... Na kraju obrade rekla sam joj, posve besmisleno, znam: "Molim Vas, dajte mi sutra nešto da spavam, da nestanem danima...". Glas mi je prvi puta pukao, do tada sam na sva njezina pitanja odgovarala mirno i staloženo. Vjerujte, zbilja jesam. Pogladila mi je ruku i nježno rekla: "To Vam ne mogu dati, ali uspavat ćemo Vas dobro...".
 
U sobi sam bila, to jest, trebala biti, s još pet žena. Dok sam čekala da se krevet za mene oslobodi, na bolničkoj listi na krevetu uz koji sam sjedila vidjela sam "ZM 30.9.". Datum zadnje menstruacije. Dvadesetpet dana nakon mene. Ona čuva trudnoću, mene sutra očekuje kiretaža. Zamolila sam sestru na odjelu da me puste doma, barem do večeri, pa da ću se vratiti onda kad mi kažu. Vratila se za deset minuta, da me moj doktor želi još jednom pregledati ultrazvučno.

"Nećemo pogriješiti... nećemo pogriješiti... pogledajte... nema otkucaja... nećemo pogriješiti", rekao je moj doktor. Znam da nećemo pogriješiti, znam da nema otkucaja, znam da je i krenula svježa krv... Znam da je tako, ali nisam mogla ništa izgovoriti. Volio bi da ostanem u bolnici do sutra, do kiretaže, rekao je, ali razumije ako ne mogu to psihički podnijeti. Ne mogu, rekla sam, ne mogu biti s pet trudnica u sobi do sutra. Pustio me je kući. Sestra koja me je otpratila iz ordinacije je rekla da bi bilo bolje da ostanem. Rekla sam da ne mogu. Ne mogu. Moram ići... Shvatila je i rekla mi da onda kod kuće mirujem, strogo mirujem kako ne bih jače prokrvarila. Treća sestra mi je, nakon što sam se obukla i pospremila svoje stvari, dala sredstvo za klistiranje, da ga ponesem kući, uputila me kako se trebam pripremiti i rekla da dođem najkasnije u 6 ujutro sljedećega dana. Svi su bili tako nježni. I pažljivi. Baš svi...

 
Točno sam znala gdje je... i sada osjećam pulsiranje, baš tamo. Na tom istom mjestu, gdje je nešto pulsiralo prije. Do kada ću to osjećati...
 

 
Ovo sam pisala tri dana nakon kiretaže. Mislila sam da ću dovršiti... Planirala sam dovršiti. Toga dana nisam mogla nastaviti i čekala sam dan kada ću željeti dovršiti to što sam počela pisati. Nema toga dana. Ne želim dovršiti. Moram nastaviti dalje. Zato objavljujem ono što sam pisala, neka ostane ovdje, kao dio moga dnevnika, zadnji dio priče o ovome čudu. Moram je nekako završiti. A onda, nastavljam dalje. Moram dalje...

A ja, rokerica, znam da ću uvijek zaplakati kad negdje čujem ovu pjesmu, kojoj sam samo znala zapjevušiti refren... Sve ću preživit', na sve sam friži spreman...








namaste @ 10:31 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 16, 2009

To je bilo to. 
Krv. Maloprije. Bez grčeva, za sada, bez boli tijela. Crvena, svježa krv. 
I beta koja pada...

Hvala vam, na svemu. 

Da barem mogu prespavati sljedeće sate, sljedeće dane...
namaste @ 07:04 |Komentiraj | Komentari: 49 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 11, 2009



Oprostite što me dugo nema... Zavukla sam se u osamu, toliko duboku, da sam se odvojila od svega, osim večernjih sati sa suprugom, koje dočekujem uz knjigu, serije na TV-u (srećom, imamo kabelsku), kuhajući i šećući sama s pesekom. Polako, s noge na nogu... u tišini. On i moj voljeni su moja dva Sunca u ovim sivim danima.

Oprostite što sam napisala da ću pisati malo kasnije, jer evo, prošla su već dva tjedna, i puno je, puno kasnije. I hvala vam što ste ipak bile uz mene.


 

Što je bilo onoga dana? Pojavila se riječ koja je grebla do same srži... kiretaža. Kiretaža. Iako je nikad nisam doživjela, uvijek mi je tako stravično zvučala. Grubo, oštro i bolno. Kiretaža. Toga dana, kad sam vam se javila, ta riječ mi je izgovorena, pa izgovorena nama dvoma, pa i napisana na povijesti bolesti. Beta HCG je u tjedan dana do tada narasla samo tri puta (na 1800inešto) a gestacijska vrećica za tek nešto više od dva milimetra. U njoj i dalje nije bilo ničega i doktor je postavio, doduše još s upitnikom, dijagnozu blighted ovum. Anembrionalna/anembrijska trudnoća. Trudnoća u kojoj gestacijska vrećica postoji, možda raste, ali nema embrija. Zatražio je da za tjedan dana ponovim betu i dođem ponovo na ultrazvuk, ali s uputnicom za bolničko liječenje, tj.... za kiretažu. Napisao je na nalaz, "ovisno o nalazu beta HCG i uzv".

Svijet nam se srušio. Čini se da je naš svijet odnedavno, svakoga tjedna tog jednoga dana, na vrlo nježnim nogama. Noge su mu bile još nježnije jer smo se počeli nadati. Išli smo, doduše, i toga jutra u bolnicu s laganom strepnjom, ali postojala je nada. Ta tjedan dana prije toga iz bolnice smo išli tako sretni. Moje lice je bilo osmijeh, cijeli svijet je bio predivan. Mjesto na kojem se ostvaruju snovi, na kojem naša velika ljubav uspijeva stvoriti novi život. Toga dana, kad smo išli iz bolnice, bilo je sunčano, ali ja sam se tresla od hladnoće. Sjeli smo na kavu, osim nas toga prijepodneva tamo je sjedila samo jedna mama s bebom u kolicima, a ja sam jecajući preklinjala svoga voljenoga da samo mislimo na dijete koje ćemo posvojiti, da gledamo naprijed, naprijed, u neke dane u kojima će ova tuga biti daleko iza nas, i da se trudimo, za te dane...

Doktor je toga jutra micao sondu u meni, izraz lica mu je bio nezadovoljan, a onda mi je rekao da nije dobro jer nema embrionalnog odjeka. I da ću vjerojatno morati na kiretažu. Zamolila sam medicinsku sestru da pozove i moga supruga, u međuvremenu se u ordinaciji pridružio i jedan doktor na specijalizaciji, iznad njih dvojice stajala je medicinska sestra i gledala me tužno, i moj je doktor ponovo izgovorio sve, opširnije, pred nama dvoma. Svaka je riječ zvučala kao presuda, padala je teško i definitivno, a ja sam se pravila hrabrom. Ja to mogu. Ja mogu ne plakati pred njima. Ja sam jaka. Rekla sam samo da bih voljela, ako je moguće, da se kiretaža napravi pod općom anestezijom. Pravila sam se jaka, pravila sam se hrabra, ali grlo me je iznevjerilo. Bilo je stisnuto i te sam riječi jedva istisnula i promucala. Doktor mi je odgovorio da se više ne radi po ordinacijama i kojekakvim sobama, nego isključivo u operacijskoj dvorani. Pod općom anestezijom. Nakon pregleda, rekao je, trebam se javiti medicinskoj sestri na prijemnom šalteru koja će mi sve objasniti u vezi primitka u bolnicu. Od nje sam čula samo da trebam donijeti barem nalaz s krvnom grupom i stvari za boravak u bolnici.

Nakon što sam napisala onaj kratki post, krenula sam kopati po netu...
blighted ovum, miscarriage, anembrionalna/anembrijska trudnoća, pobačaj, kiretaža, d&c... I zaključila da je na samom početku 7. tjedna trudnoće prerano da se postavi ta dijagnoza. I da želim još pričekati. I da imam pravo tražiti, ako moj život nije ugrožen, a nije, i ako moje zdravlje nije ugroženo, a nije, zaključila sam, jer nemam ni grčeve niti krvarim i osjećam se, izuzev mučnina sasvim dobro, da se pričeka još tjedan dana. I zaključila da moram misliti na sve drugo, osim toga. Da moram odvući misli što dalje od svega što se toga dana dogodilo. Da se moram truditi, truditi, kako bih "preživjela". Da ne smijem više čitati o ničemu vezanom uz to, da neću paliti računalo, da ću pobjeći u druge svjetove kroz knjige... Toga dana mi je, ipak, pomogao u "preživljavanju" Normabel.

Tako prošlog tjedna na pregled nisam došla sa stvarima za bolnicu. Došli smo, držeći se za ruke, šokirani što se beta u međuvremenu ipak opet utrostručila (i opet nije narasla dovoljno, ali sad je bila oko 4 i pol tisuće, a ja sam očekivala da je počela padati i da će biti niža od prethodne). Došla sam spremna na to da ću doktoru morati objasniti da nisam došla na kiretažu. Tu riječ toga dana nije ni izgovorio. Gestacijska vrećica je od prošloga tjedna narasla za 0,5 cm, pogledao je vrijednost bete i naručio me da dođem tjedan dana kasnije. Ni riječi o kiretaži, ni riječi o blighted ovumu. Samo je rekao da embrionalni odjek i dalje ne vidi, i da idemo dalje, nikamo nam se ne žuri, vidimo se na ultrazvuku za tjedan dana.

Danas, tjedan dana kasnije, ipak je određen termin kada trebam doći u bolnicu sa stvarima za primitak. Danas, kad se na ultrazvuku pokazao embrionalni odjek. Embrij... minijaturan, malen, majušan. 2,2 mm. U stvari, toliki je na ovoj sličici koju imam isprintanu, doktor je pokušavao uhvatiti bolju, ali nije uspijevao, iako mi se na trenutke činio veći. Sa svakim i najmanjim pomakom sonde, gubilo nam se s vida to nešto... maleno. Mrvica.

Mrvica ima pet dana vremena još malo narasti. I u tih pet dana moralo bi prokucati srčeko. Ultrazvuk će mi biti napravljen nakon što ću biti primljena u bolnicu. Primljena za kiretažu. Voljela bih da me prime bezveze, da pogleda i doktor i sestra i ja u taj monitor u nevjerici, da vidimo ono što se tako dugo čeka i da me puste doma... voljela bih da se na stolu toga jutra rasplačem jer se svijet okrene naopačke i ugledamo to pulsiranje u tom minijaturnom... tom majušnom... tom dugo čekanom... Bože...

I ne razumijem... kopam po internetu, i ne razumijem. Ne odgovaramo nijednoj dijagnozi blighted ovum-a. Svugdje nalazim da se embrij ni u jednom trenutku ne bi trebao vidjeti, a naš je danas po prvi puta viđen... i poslikan. Postoji dokaz, sivo na crno-sivom, da se pojavio. Znači da je od zadnjeg pregleda narastao, jer tada nije viđen. Znači i da postoji. Kako je onda to anembrionalna trudnoća?

An anembryonic gestation (aka blighted ovum) is a pregnancy in which the very early pregnancy appears normal on an ultrasound scan, but as the pregnancy progresses a visible embryo never develops. ...
An anembryonic gestation is characterized by a normal-appearing gestational sac but the absence of an embryo. It likely occurs as a result of early embryonic death with continued development of the trophoblast. izvor

A blighted ovum (also known as “anembryonic pregnancy”) happens when a fertilized egg attaches itself to the uterine wall, but the embryo does not develop. Cells develop to form the pregnancy sac, but not the embryo itself. ... Many women assume their pregnancies are on track because their hCG levels are increasing. The placenta can continue to grow and support itself without a baby for a short time, and pregnancy hormones can continue to rise, which would lead a woman to believe she is still pregnant. A diagnosis is usually not made until an ultrasound test shows either an empty womb or an empty birth sac.
izvor

A blighted ovum is a fertilized egg that implants but does not develop. The gestational sac continues to grow but the baby does not grow within the sac. If the case is a true blighted ovum, the yolk and fetal pole will not be present. ... The baby just does not develop beyond implantation. ... According to the Encyclopedia of Medical Imaging, the criteria for a diagnosis of blighted ovum are:
1) failure to identify an embryo in a gestational sac measuring at least 20 mm via transabdominal ultrasound.
2) Failure to identify an embryo in a gestational sac measuring approximately 18mm or more via transvaginal ultrasound.
3) Failure to identify a yolk sac in a gestational sac measuring 13mm or more. izvor

Ne, ne zanosim se da bi se moglo dogoditi čudo. Ali mi nije jasna dijagnoza. Kako, kad je danas viđen taj majušni embrij?

I danas nam je, na određen način, još teže nego do sada. Ova naša trudnoća od početka nije krenula dobro. Već prva ponovljena beta je pokazala da se ne dupla dobro. Da, na internetu se može pronaći da se to događa s ranim betama, to mi je rekao tada i moj ginekolog,  prije tjedan dana pak moj MPO-ovac je rekao da medicina nije egzaktna znanost da bi mogao tvrditi da je u gestacijskoj vrećici tadašnje veličine obavezno morao vidjeti i embrionalni odjek... Od samog početka, od onoga trena kad smo se smrznuli pred monitorom gledajući nalaz druge bete koji mi je stigao mail-om, razmišljala sam o svemu samo kao o trudnoći. Ne o mrvici, bebici... Ja sam trudna, iako nekako, bez obzira na mučnine i pospanost, nevjerojatnu pospanost zbog koje se "onesvijestim" svake večeri već oko 21 sat, nisam mogla vjerovati da sam doista konačno trudna. A danas... kad smo vidjeli to nešto maleno... danas me ona riječ, oštra i gruba, još više boli. Jer njome ne bi bila postrugana samo prazna vrećica...

Ne smijem se nadati čudu. Znam da ne smijem. Od početka nije išlo dobro. Moram biti razumna. Moram biti pribrana, što više mogu. Moram stajati s obje noge na zemlji. Moram biti spremna, kada krenem u bolnicu onoga dogovorenog dana, da se čudo neće dogoditi. Ali Bože... toliko te molim... molim te... od sveg srca, svom dušom te molim...





namaste @ 13:11 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 28, 2009


Mogu zamišljati koliko će neke od vas biti nesretne. Bojim se koliko ću poljuljati vašu nadu u čuda. Čini se da se ovo naše čudo ipak neće nastaviti, iako, čudo je i što se dogodilo... I molim vas, vjerujte i dalje u čuda.

Jutros sam u čekaonici s novim nalazom bete zapjevušila, iako sam se gorko smiješila, Sve ću preživit, na sve sam friži spremna... Ne znam zašto mi je baš ta pjesma pala na pamet, ne mogu reći ni da znam tko to pjeva, a nisam ni Dalmatinka, ali, samo to mi je palo na pamet. Hoću, sve ću preživjeti, bit će opet dana u kojima mi sunce, kao danas, neće djelovati hladno... Mogu ja to. Mogu ja to sve. Nisam ni prva, ni posljednja...

Pisat ću, malo kasnije...

Sve vas grlim
namaste @ 13:11 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 22, 2009


Bila sam spremna na sve. Osim na dobre vijesti. Bila sam spremna da mi se kaže da je opet biokemijska trudnoća, da je vanmaterična trudnoća, da je blighted ovum, da je beta u međuvremenu pala, da je opet malo narasla (malo u značenju nedovoljno), da je započeo spontani pobačaj, da ću morati na laparoskopiju ili na kiretažu.
- Znaš - rekla sam voljenom dok smo hodali prema labosu preuzeti nalaz - spremna sam na to vrijednost neće biti dobra, zbilja jesam, ali ipak ću biti tužna.
- Znam - rekao mi je i jače mi stisnuo ruku.
Dogovorili smo se da će on ući sa mnom k doktoru, kao podrška u pregovorima da za kiretažu (ako će ona biti opcija) dobijem opću anesteziju. Dogovorili smo se i da ćemo na tome inzistirati, a ako je potrebno, ići u drugu bolnicu.
 
Laborantica mi je pružila nalaz. Gledala me je nekako značajno i bljesnulo mi je u glavi da sam i dalje trudna i da čeka moje veselje. Bila je to ona ista draga žena koja mi je pružila onu prvu pozitivnu betu prije dvije godine kad je bila biokemijska trudnoća, ona koja me je grlila i posjedavala pa opet grlila i posjedavala na stolac u labosu, kad sam bila izvan sebe od sreće. I bljesnulo mi je da ona ne zna kolika je bila zadnja vrijednost pa tako ne zna ni koliko bi ova trebala biti i zato je smatra dobrom vijesti. I zato očekuje moju sreću. A ja sam izračunala kolika bi beta mogla biti ako je nastavila rasti dosadašnjim tempom 25% svaka dva dana, ako je nastavila rasti potrebnim minimumom od 66 pa i 60% (to je bila vrijednost koju sam zapamtila kao donju iznad koje bih se smjela razveseliti), i vrlo jednostavna računica, kolika bi bila da se idealno dupla. Brzo sam skrenula pogled, uzela joj papir iz ruke i tako brzo pružila voljenom da nisam stigla ni okrznuti što piše sitnim slovima.
 
Morat ću joj objasniti svoju reakciju kada sljedeći puta odem vaditi krv. I odnijeti joj veliku čokoladu ili neskafe ili neki cvijet, i jedno i drugo i treće. Morat ću joj objasniti koliko sam se bojala i ispričati se ako joj sva tako ukočena nisam rekla ni hvala. Jer ne sjećam se jesam li rekla...
 
Voljeni je pogledao papir i djelovao tako zbunjeno kad me je pogledao da iz njegovog izraza ništa nisam mogla pročitati. Ne sjećam se je li mi rekao. Ili mi je pokazao papir. Ne sjećam se ni gdje je to bilo, jer nakon što je primio nalaz mislim da sam već pojurila prema vratima. Još u zgradi gdje je labos? Izvan nje, na bolničkom dvorištu? Pojma nemam.
 
Samo znam da je brojka 609 bila ono na što se nisam spremila. Nemoguće. Kasnije, nakon što je taj nalaz s mojim papirima već stajao u ordinaciji i čekao doktora, tijekom naša dva sata u čekaonici, pitala sam ga je li dobro pogledao da je moje ime na nalazu, jer ja nisam to gledala, ja sam vidjela samo brojku. Možda je to nalaz od nekoga drugoga, možda se laborantica zabunila...
 
Ne sjećam se kako sam saznala tu brojku, ali se vrlo dobro sjećam da sam stisnula ruke i rekla "Bože, hvala ti!".
 
Objasnila sam voljenom da je to nešto više od 66% (kao što rekoh, znala sam napamet kolika bi u tom slučaju bila brojka), iako daleko manje od duplanja... ali, bilo je osnova za veseliti se, barem tom porastu bete.
 
Medicinske sestre na prijamu pacijenata su računale. Jedna je rekla da se beta nije duplala, druga joj je objasnila da nismo bili u postupku pa se niti ne zna kad je do oplodnje došlo. U njihovom natezanju moj je suprug uletio s informacijom da je rasla točno 70% svaka dva dana (nabrzinu je izračunao na mobitelu), a ja sam šutjela pred njima dvjema o tome da izvori na internetu uglavnom spominju duplanje u početku trudnoće u svakih 48-72 a ne točno 48 sati, unutar čega ova naša nova vrijednost jest. Ali ipak, ponovila sam nam par puta dok smo čekali, sad će nas doktor izbedirati. On je zadnji puta isto rekao da se treba duplati... Ova vrijednost mu sigurno neće biti dovoljna. I, podsjećala sam se, i dalje su sve opcije na koje sam se pripremila otvorene.
 
Dva sata sam zujala. Nisam si uzela ništa za čitati (voljeni je imao Spiegel, što meni baš ništa nije koristilo), televizor u čekaonici nije bio upaljen, nisam se mogla usredotočiti na razgovor. Doslovno sam - zujala.
 
Moj primarni ginekolog mi je, pri onoj prvoj pozitivnoj beti, rekao da se na ultrazvuku ništa ne može vidjeti dok beta ne naraste na 800-1000. Dakle, ne razmišljajući o tome da je vrijednost koju sam vidjela stara jedan dan, i da je u međuvremenu, ako je nastavila rasti jednakim tempom, dosegla i tu brojku od 800, očekivala sam da će ultrazvuk biti besmislen i da ga neće niti napraviti. Da će me naručiti za tjedan dana, sa sljedećom betom.

Međutim, sestra me je pozvala u kabinu, a ne u ordinaciju. Znači, voljeni mora ostati u čekaonici. Nisam mu ništa govorila, nego samo ustala, ukočeno prešla tih par metara i ušla u kabinu, a prije nego što sam i stigla zaključati vrata prema čekaonici, on ih već otvorio, želeći ući, kao što smo se i dogovorili. "Ne možeš sa mnom... ultrazvuk." Poljubio me je na brzinu.
 
Doktor nije tražio sondom dugo kao prethodni put. Monitor opet nisam mogla vidjeti pa sam gledala njegovo lice. U jednom je trenutku, učinilo mi se prebrzo, zaustaviviši sondu i stisnuvši neku tipku na monitoru, složio takav izraz da sam pomislila da nije dobro.
- Evo - rekao je a ja sam prestala disati u očekivanju presude.
- Evo, vidite? Gestacijska vrećica - rekao je okrećući monitor prema meni - Vidite ovu tamnu mrlju...?
Prstom sam dotaknula mrljicu nasred slike na monitoru. Naravno da vidim, bez greške. Ističe se u sivilu podloge, mrlja okruglog, relativno pravilnog oblika.
Gestacijska vrećica.
Gestacijska vrećica...
Gestacijska vrećica!!!
- Doktore, koliko je velika? Doktore, molim Vas, možete li mi isprintati, moj suprug je u čekaonici, voljela bih mu pokazati... Molim Vas, i on mora vidjeti...
Smiješio se bujici mojih riječi. Mislim da sam skoro pala dok sam silazila sa stola. Ne mogu tvrditi, znam da je bilo nešto nespretno, ali ne sjećam se što. Toga se, doduše, ne sjećam, ali se sjećam da sam bokom lupila u ležaj koji mi se (sram ga bilo) ispriječio na putu između stola i kabine. Doduše, bio je na svom uobičajenom mjestu uza zid, gdje stoji cijelo vrijeme i nije se pomaknuo ni za milimetar od kad sam uz njega prije par minuta prošla na putu prema stolu, ali sad sam bubnula u njega. Ne sjećam se kako sam se obukla, sva tako zbunjena i sretna, usplahirena.
Doktor se smiješio. Rekao je da ne može predvidjeti kako će se trudnoća dalje razvijati (znam, doktore, to niti ne očekujem od Vas), da se još ne vidi rad srca, da jedino u što sada jesmo sigurni je da možemo isključiti vanmateričnu trudnoću, da ne može reći da će biti dobro ili loše, ali da je ovo, sada, prekrasna stvar. I da je pomak u odnosu na prošli tjedan jako dobar. I da je ovo velika stvar. I da...
Smijali smo se zajedno.
Ovo je velika stvar. Po prvi puta, konačno... I imamo slikicu.
Velika stvar, kao Univerzum. Velika pola centimetra.
 
Ali moram i dalje biti razumna. Moramo ići korak po korak, svjesni toga da je siguran samo onaj kojeg smo obavili, a da je pred nama neizvjesnost.


 
Zašto sam budna u ovo doba? Pa... Unatrag dva tjedna redovno zaspim, posve neslično samoj sebi, oko 21 sat navečer. Ne mogu, jednostavno ne mogu duže zadržati otvorene oči. Onda oko ponoći, kad voljeni ide spavati, probudi me da stavim noćnu turu Utrogestana, pa ako se tada imalo zapričamo, ja više ne mogu zaspati. A ako i mogu, ako to obavim onako snena i ne razbuđujući napola nošena od voljenog prijeđem put od dnevnog boravka do spavaće sobe, budna sam već negdje poslije 6 ujutro. Pa onda opet često odspavam koji sat i prije podneva, a obavezno spavam popodne, par sati. Čini mi se da uglavnom spavam već danima.
Otišla sam noćas iz kreveta kako bi on u miru spavao i odlučila napisati ovaj post. Osobito za Anchi, Mare41 i Gričanku. Doduše, ovo tipkanje me nije nimalo uspavalo. Sad ću se vjerojatno sklupčati pod dekicu pred TV i pronaći nešto što mi je dosadno ili već viđeno... da me uspava.

A vama, dobro jutro!
namaste @ 02:49 |Komentiraj | Komentari: 39 | Prikaži komentare
utorak, listopad 20, 2009


Bila sam opet na vađenju krvi. Pa onda kod svog ginekologa po uputnicu za sljedeći pregled. Pitao me je kako sam. Relativno dobro, rekla sam. Pogledao je i treću vrijednost bete, koju prošli tjedan još nije vidio, i namrštio se. Preduhitrila sam ga i rekla da znam da nije dobro.
Ova današnja beta će biti presudna, rekao je. Znam.

I zato po nalaz neću ići čim bude gotov. Štoviše, neću ići po njega sve do dana kad će mi trebati, jer ću ga morati pokazati svom MPO-ovcu.

Možda vam je teško ovo shvatiti... Možda bi me se moglo smatrati kukavicom. Možda slabom. Možda sam "puknula". Možda svo troje, ali meni se ovo čini kao samoočuvanje.

Čini mi se da sam spremnija na sve varijante loših vijesti nego na dobru. Kao da osjećam da dobre vijesti neće biti i zato... želim što više sunčanih sati. I želim mirnu noć. Noć mirnu zbog neznanja. Neće mi biti žao što betu nisam odmah saznala ako sve bude dobro, a bilo bi mi žao što si nisam priuštila još ove sate blaženog neznanja kada bih si već danas popodne priuštila da mi srce prestane kucati zbog neke brojke. Brojke koja znači tako puno, tako beskrajno puno. Pa neka ta brojka, iako postoji u mojoj krvi, a uskoro će postojati i na papiru, ostane čamiti još neke popodnevne sate, još neke noćne sate među ostalim nalazima u tom labosu, kao da ne znači ništa. Kao da ne znači sve.

namaste @ 12:23 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Copyright Namaste © 2007-2012
Page copy protected against web site content infringement by Copyscape
Brojač posjeta
342876
ČEKAJ ME


Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da sve zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu  -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.

      Konstantin Simonov

 
Index.hr
Nema zapisa.